VEČERNjE

Iz Cavtata

Naraslo ostrvo u šumi oliva,
Kô crn galeb leži nasred morskih vala.
Dok večernja magla iznad nemih žala
Pada, kô zaborav, nečujna i siva.

Penuši se talas i mirno celiva
Slano crno stenje na rubu obala.
Vidim vrh zvonika; to crkvica mala
Viri iz maslina, topola i iva.

Opet noć bez mira. I sad iz daleka,
Večernjega zvona kad se čuje jeka,
Pominjem te s bolnom suzom što se roni.

Nem, na izgubljenom valu, nasred vode,
Prve senke noći dok rastu i brode...
A s ostrva tužno zvoni, zvoni, zvoni...