DUBROVACKI REQUIEM

DUBROVAČKI REQUIEM

Taj dan tako tužno zvonila su zvona,
Bolnu neku pesmu iz metalnog grla.
Nasred katedrale ležala je ona,
Kao Iluzija koja je umrla.

SLUŠANjE

SLUŠANjE
Iz Dubrovnika

Kada padne veče povrh vode plave,
I zasvetle Mlečni Puti iz daleka,
Tada kao ptica iz svog gnezda meka,
Sve od mahovine i od morske trave,

LETO

Iz dubrovačke Župe

Okićenu lozom i cvećem od maka,
Sreo sam je jednom, jednog vrelog dneva.
Na pučini magla providna i laka,
U vrućome žitu prepelica peva.

SELO

SELO
Iz Trstenog

Vitorog se mesec zapleo u granju
Starih kestenova; noć svetla i plava.
Kô nemirna savest što prvi put spava,
Tako spava more u nemom blistanju.

Povratak Jovana Dučića 22. oktobra 2000. godine u rodno Trebinje - dokumentarni film

Legat Jovana Dučića u Trebinju [3] radio emisija

Legat Jovana Dučića u Narodnoj biblioteci Trebinje. 
O Legatu govori Ljiljana Ninković, bibliotekar Narodne biblioteke. Voditelj emisije Tanja Tomić, Korona radio. Video priredio Srđan Čabrilo, Narodna biblioteka Trebinje.

Legat Jovana Dučića u Trebinju [2], U zadužbini Luke Ćelovića nalazi se 5.427 knjiga iz biblioteke Jovana Dučića

U „trebinjskom” i „američkom” fondu nalazi se 5.427 knjiga Jovana Dučića, ali su one, nažalost, još u kartonskim kutijama u Narodnoj biblioteci u Trebinju 

Kuca Celovica u kojoj je smesten Legat Jovana Ducica

Dučićev legat na stalnoj adresi 

U jednoj od zadužbina Luke Ćelovića, znamenitog Trebinjca, koji je svom rodu ostavio veliki broj zadužbina u rodnom gradu  i u Beogradu, posle mnogo peripetija, smeštena je trebinjska Narodna biblioteka. U njoj će, posle obnove, koja je pri kraju, biti smešten legat Jovana Dučića. Reč je o izuzetno značajnoj kolekciji knjiga od čak 5.427 naslova, a tu su i rukopisi Dučićevih književnih dela, prepiska, diplomatski akti, dnevnici...

Sve zatečene knjige i spisi uredno su popisani. Dučićev legat ima dva fonda: „trebinjski” i „američki”.

Jovan Dučić je, još pre Drugog svetskog rata, poklonio Trebinju oko 1.500 publikacija i one čine takozvani trebinjski fond. Kada je otišao u Ameriku, pesnik je sa sobom poneo i svoju biblioteku koju će, kasnije, testamentom ostaviti, takođe, rodnom gradu. 
Početkom šezdesetih godina prošlog veka Dučićeva biblioteka je iz Amerike stigla u Trebinje, i to je takozvani „američki fond”.

Jovan Dučić u svojoj biblioteci

Klasifikaciju knjiga, u oba fonda, obavili su stručnjaci iz Nacionalne biblioteke Bosne i Hercegovine i Narodne biblioteke Srbije.

Trebinjski fond je podeljen u osam grupa. U prvoj – nema publikacija. (Da li su to ona dela za koja se zna da su postojala, a kojih višenema.)
U drugoj su knjige koje su pisci poklanjali Jovanu Dučiću, s posvetom (81 naslov). Tu su knjige Gvida Tartalje, Hamza Hume, Andrije Luburića...

Jovan Skerlić ga daruje svojom knjigom „Pisci i knjige III”, 1908. godine, a u posveti piše: „Svome prijatelju Jovanu Dučiću, J. Skerlić”. 

Veljko Petrović mu je poklonio, 1922. godine, svoju knjigu „Tri pripovetke”, s posvetom: „Gospodinu Jovanu Dučiću, pozdrav i poštovanje, V. Petrović, B. 23. X 922”. 

Iste godine, Miloš Đurić mu poklanja svoju studiju „Filozofija panhumanizma”, s posvetom: „Gospodinu Jovanu Dučiću, s najdubljim poštovanjem, Miloš Đurić”.

U trećoj grupi su rečnici, priručnici, enciklopedije (99 naslova). Najviše je dela na francuskom jeziku, a ima ih i na nemačkom, italijanskom i srpskom. 

Osim rečnika, u ovoj grupi su i gramatike, priručnici iz raznih oblasti (istorija, muzika, umetnost, pravo), katalozi...

Četvrtu grupu čine dela na francuskom jeziku: knjige francuskih pisaca na francuskom jeziku (298 naslova), među kojima su i dela Igoa, Dime, Flobera, Balzaka, Zole... kao i dela stranih pisaca na francuskom jeziku (55 naslova). Veoma su dobro očuvana „Sabrana dela” Lava Tolstoja, Aristotelov „Atinski ustav”, Erazmova „Izabrana dela”.

U petoj grupi su dela na srpskom jeziku (130 naslova). 
Među ovim knjigama su „Cveće zla” Šarla Bodlera, „Soneti” Milutina Bojića, „Vrela krv” Borislava Stankovića, „Začarani krug” Gvida Tartalje, „Bogdan Popović” Sime Pandurovića, „Hrvatska rapsodija” Miroslava Krleže, „Zlatni vitez” Desanke Maksimović...Pažnju privlači i „Pregled izdanja Srpske kraljevske akademije”, od 1886. do 1936. godine, „Spomenica Petra Kočića”, u izdanju Odbora za pomen Petra Kočića, „Srpski letopis za godinu 1854, deo I”, iz 1854. godine.

Dela na italijanskom jeziku (110 naslova) našla su se u šestoj grupi. Ovde su dela Ivana Turgenjeva, Dantea Aligijerija, Oskara Vajlda...U sedmoj grupi, gde su dela na engleskom jeziku (542 naslova), našle su se i neke stare knjige, iz 19. veka, kao i glavna dela Dikensa, Stendala, Šekspira, Tolstoja, Eliota...

Poslednju, osmu grupu, čine dela na nemačkom jeziku (86 naslova). Dučić je, u svojoj biblioteci, imao knjige, na nemačkom, Viktora Igoa, F. M. Dostojevskog, Dantea Aligijerija, ali i knjigu Slavka Boškana „Tesla i njegov rad”.

Američki fond ima 3.759 naslova (216 pripada periodici) i podeljen je u deset grupa.

U prvoj grupi su Dučićeva sopstvena dela (21 naslov), a u drugoj knjige koje je dobijao od kolega, pisaca, s posvetom, među kojima su dela Ive Andrića, Vladimira Nazora, Branka Ćopića, Slobodana Jovanovića, Veljka Petrovića, Milana Kašanina, Gustava Krkleca... U trećoj grupi su enciklopedije, rečnici, priručnici (332 naslova). Reč je o vrednim i luksuzno opremljenim izdanjima, a posebno se izdvaja „Velika enciklopedija Francuske” (31 tom).

Najbrojnija je četvrta grupa, u kojoj je 1.316 naslova. Podeljena je na dve podgrupe: dela francuskih pisaca na francuskom jeziku (901 naslov). Mnoga dela iz ove podgrupe su starijeg datuma i potiču iz 18. i 19. veka: Volterova dela, iz 1736. godine, Monteskjeova (1761), La Fontenove „Basne” (1813). U drugoj podgrupi su dela stranih pisaca prevedena na francuski jezik (415 naslova). Tu su Vergilijeve „Bukolike”, Cezarovi „Komentari”, Homerove „Ilijada” i „Odiseja”, Danteova „Božanstvena komedija”, Aristofanovo „Pozorište”, Herodotova „Istorija”...

Dela na srpskom jeziku (548 naslova) u petoj su grupi. 
Tu su knjige Alekse Šantića, Đure Jakšića, Milana Rakića, Jovana Jovanovića Zmaja, Gustava Krkleca, Vladimira Nazora... U ovoj grupi su i sabrana dela Miloša Crnjanskog, Njegoša, Milovana Glišića, Svetozara Ćorovića, Jovana Sterije Popovića...      

   

Veoma je bogata, i luksuzna, i šesta kolekcija, na italijanskom jeziku (329 naslova), gde su dela Dantea, Petrarke, Bokača, Makijavelija... U ovoj grupi ima i knjiga starih nekoliko vekova, nekih iz 16. veka. U sedmoj grupi su knjige na engleskom jeziku (94 naslova). I ovo je veoma dragocena kolekcija. Knjige su u kožnom i platnenom povezu. Tu su celokupna dela Vilijama Šekspira i Džordža Gordona Bajrona, kao i knjige Oskara Vajlda, Bernarda Šoa, Frensisa Bejkona, Čarlsa Kingslija...

Knjige na nemačkom jeziku (48 naslova) našle su se u osmoj grupi. Ovde su Geteova dela, knjige Adama Smita, Ekermana, Tolstojev „Dnevnik 1895–1899”. U devetoj grupi je periodika, koja obuhvata naše i strane listove i časopise. Sačuvani su brojevi mostarske „Zore”, čiji je urednik bio i Jovan Dučić (zajedno sa Šantićem i Ćorovićem), „Glasnika srpskog učenog društva”, „Letopisa Matice srpske”, „Srpskog književnog glasnika”, kao i veliki broj publikacija iz Italije, Španije, Francuske, Švajcarske, Rumunije, Mađarske, Grčke...

Veoma je zanimljiva i deseta grupa: arhiv, u kojoj su rukopisi, prepiska, računi, izveštaji, pozivnice, isečci iz štampe, prospekti, isprave, fotografije...

Sve knjige se, nažalost, nalaze u kartonskim kutijama, po hodnicima biblioteke. Danica Kuduz, direktorka Narodne biblioteke u Trebinju, obećava da će za dva meseca legat Jovana Dučića biti potpuno sređen i dostupan kako naučnim radnicima, tako i posetiocima.

Politika 29.04.2008
Izvor 
Fotografije: FB stranica Narodna biblioteka Trebinje

Maga Nikolić-Zivanović (1874-1957) Sama pesnik i pesnika Jove Dučica prvo veliko nadahnuće

U jesen 1893. godine na balu u tek sagradenom hotelu "Drina" u Bijeljini mladi i ambiciozni ucitelj Ducic susrece tek svrsenu ucenicu Trgovacke skole Magdalenu Nikolic, unuku po majci poznatog bijeljinskog trgovca Pere Zivanovica.

 Sa njom se tajno verio petog novembra 1893. godine, a njihova prepiska ce se nastaviti i nakon Ducicevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na uciteljovanje od 1895. do 1899. godine. "Jedan deo te korespondencije je sacuvan, kao i pismo koje je Ducicev prijatelj i pesnik Aleksa Santic uputio Magdaleni sestog aprila 1901. godine, moleci je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje 'Pesme'", svedoci za Reporter mr Ljiljana Lukic, profesor u penziji, iz Bijeljine, koja u licnom vlasnistvu cuva Duciceva pisma Magdaleni. 

Tamo gde ostade Dučićeva duša

Mladi učitelj Jovan Dučić u Bijeljinu je došao između Velike i Male Gospojine 1893. godine iz Sombora, čim je završio učiteljsku školu. Stigao je sa reputacijom darovitog pjesnika, jer je već sarađivao u poznatim časopisima “Bosanska vila”, “Nova Zeta”, “Golub”, “Vesnik”..

26.08.2008 16:20 | Tihomir Nestorović

Počeo je učiteljovati, a onda ga u tihoj varošici stiže pravo pjesničko usudište - ljubav. Na Svetosavskoj svečanosti u hotelu “Drina” upoznaje Magdalenu Nikolić, kćerku rano preminulog Jovana Nikolića, o kojoj se brinuo njen djed po majci, poznati bijeljinski trgovac Pero Živanović, čije je prezime kasnije dodala svome krštenom. Pod njim je u “Bosanskoj vili” objavljivala svoje pjesme.

Maga je bila lijepa djevojka, tek svršena učenica Trgovačke škole. I planula je strasna, lirska i jedinstvena ljubav između čudesne Semberke i stasitog Hercegovca.

Sudbina je htjela da se Maga i Jovo ubrzo, ne svojom voljom, razdvoje. Zvanično je zabilježeno da su policijske vlasti u Bijeljini, po nalogu kotarskog predstojnika, u maju 1894. godine, pretresle stan mladog učitelja Dučića, i tom prilikom nađene su dvije njegove pjesme “Oj, Bosno!” i “Otaybina”.

Dučić je odmah morao napustiti Bijeljinu. I svoju Magu - sa kojom se, najvjerovatnije, tajno vjerio prethodne godine. Poslije  progona iz Semberije Zemaljska vlada u Sarajevu juna 1894. godine zabranjuje mu vršenje učiteljske dužnosti u svim srpskim školama u BiH. Ipak on uspijeva  da dobije namještenje u manastirskoj školi u Žitomisliću i počinje da se dopisuje sa svojom vjerenicom Magom. Njihova korespondencija nastavljena je i kasnije, kada je prešao u Mostar, gdje je od 1895. do 1899. godine bio učitelj u srpskoj školi. Iz Žitomislića, 29. novembra 1894. godine, pjesnik piše:

 “Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se s tobom, a ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više dok tebe ne poljube kao svoju. Od tog časa, tako mi Bog pomogao, moja usta ne dotakoše se ničega, a ne kao što mi ti reče da se ja ljubim. A tim sam se čisto ponosio i to mi beše nešto milo...”

U nekim pismima on je naziva “jedinom na svijetu, rajem u grudima i srećom svedržećom”. Najveći dio te Dučićeve korespondencije sačuvan je.

Magdalena se po odlasku Dučića zakapijala u veliku kuću. Mnogo prstiju je bilo upleteno u ovu ljubav, a ispaštali su samo njih dvoje - ni krivi ni dužni. Nikada, izgleda, nisu mogli jedno drugom da objasne šta im se, zaista, sve to dogodilo i zašto je oko njih baš sve to tako nerazumljivo, nepojmljivo. Dučić nije došao svojoj Magi, a ni u Bijeljinu nikad više. A Magdalena ga je čekala o  mnogo Božića, sve do 1956. godine, kada se, u dubokoj starosti, upokojila. Vele, da je godinama, kao sjenka, tumarala po toj starinskoj pustoj kući, čekajući Dučića. Da joj je došao, možda bi mu rekla da nikada nije “navaljivala da se uda”. Posebno ne za nekog bogatog Brčaka, niti za D.K. kojeg joj Dučić pominje u jednom svome pismu.

Čekala ga je cijeli svoj vijek - i nije ga dočekala. A bilo je mnogo ljubavi - na obje strane - a bili su mladi i lijepi.

Knez pjesnika Jovan Dučić - bio je Semberac skoro onoliko koliko je bio i Hercegovac - u ravnici između dvije rijeke tankoćutno je voljen.

I Magina kuća u Bijeljini, kao i ona znamenita u Veroni, ima balkon - još jedna sličnost između besmrtnih ljubavnika: Romea i Julije. Prije nekoliko godina, tridesetak metara dalje od Magine kuće radnici Komunalnog preduzeća u Bijeljini potkresivali su drveće - na mjestu jedne odsječene grane pojavio se jasan i prepoznatljiv lik Isusa Hrista. To drvo je sada postalo malo svetilište.

O velikoj ljubavi dvoje pjesnika i sada se u ovoj ravnici pripovijeda.

Rodna kuća 

U Bijeljini, gotovo u centru grada,  se i sada nalazi Magina rodna kuća, dosta oronula, naročito iznutra. U njoj je, može se pouzdano zaključiti na osnovu njihove prepiske, stanovao i sam pjesnik.

Potvrda ljubavi

Koliko je Maga voljela Dučića potvrđuje i spomenik na groblju Pučile. Na kamenu je uklesano (a tu su i imena još četiri člana Nikolića) “Maga Nikolić - Živanović, 1874 - 1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo veliko nadahnuće”.

Izvor: glassrpske.com

Magina kuća tragična kao i njena ljubav

20.10.2011 22:00 | Tihomir Nestorović

BIJELjINA - Najznamenitija građevina u Bijeljini, kuća u kojoj je nekada živjela Magdalena Nikolić-Živanović, velika ljubav Jovana Dučića, danas izgleda tragično, skoro i kao priča koju nosi.

Uspomena na veliku ljubav propada, a nedavno je bila zapaljena. Krov je izgorio, pa je sada to ruglo u centru grada, koje svi žale, ali niko ni prstom da mrdne da se kuća ljubavi popravi.

A mnogi se u Bijeljini ponose što je njihov grad poznat po Magi i Jovanu. I ništa više od toga da učine. Doduše, Književni klub "Jovan Dučić" postavio je spomen-ploču na kuću, koja je i tada bila ruina. Godinama su se u njoj sklanjali beskućnici i lutalice. A onda je, u septembru, buknuo požar.

Zabilježeno je da su se na svetosavskoj svečanosti u Bijeljini 1894. godine zbližili mladi učitelj Jovan Dučić i djevojka Magdalena iz ugledne trgovačke porodice. I
skra ljubavi je raspalila veliki plamen. Po jednoj verziji Maga i Dučić su se tajno vjerili. U provincijskom gradu tako nešto, posebno ljubav Nikolićeve i učitelja Hercegovca, nije mogla da ostane tajna.

Njihova veza mnogima je zasmetala, a posebno njenom djedu, jer je htio da se njegova unuka bogato uda. Uslijedili su policijski pretresi Dučićevog stana. Pronađene su neke, za to vrijeme, inkriminisane pjesme, pa je učitelj, zbog rodoljubive poezije, protjeran sa zabranom rada u školama tadašnje BiH.

Magdalena ostaje sama u Bijeljini, čekajući da joj se nekad vrati njen pjesnik. Do njihovog ponovnog susreta nikada više nije došlo. Doduše, stizalo je dosta pisama iz Hercegovine u kojima mladi Dučić izražava pregolemu ljubav prema Magi, ali kasnije i to prestaje.

Postoji i priča da je djed Pero Magdalenu doveo pred ikonu i zatražio da se zakune da se neće udati za Dučića, siromašnog učitelja. Po toj priči ona se zaklela da se nikada neće udati.

I nije se udala. Pisala je poeziju, a inspiracija za njeno stvaralaštvo bio je Dučić. Ostala je poznata i po potpisima svojih pjesama Maga Ž. ili Maga Živanović.

Poslije odlaska Dučića Maga se zakapijala u djedovoj kući, u centru Bijeljine. Mnogo prstiju je bilo umiješano u ovu veliku ljubav. Ispaštali su samo njih dvoje, bez mogućnosti da jedno drugom kažu šta im se to dogodilo.
Zašto je sve oko njih i njihove ljubavi sve tako nepojmljivo i nerazumljivo. Magdalena se upokojila 1956. godine u osamdesetoj godini života. Sve vrijeme bila je sama, sa sjećanjima na svoju veliku ljubav.

Dučićevo prvo nadahnuće

Na nevelikom spomeniku u bijeljinskom groblju Pučile, tamo gdje su sahranjivane najuglednije porodice, stoji uklesano "Ovdje počiva Magdalena Nikolić-Živanović, prvo nadahnuće pjesnika Jove Dučića i sama pjesnik".

Taj epitaf na bijeljinskom groblju i oronula kuća njenog djeda, u kojoj je samovala sav svoj vijek, te nekoliko sačuvanih pisama, jedini su svjedoci velike ljubavi koja je u Bijeljini rođena o svetosavskim svečanostima daleke 1894. godine.

- Na toj svečanosti Magdalena je, povodom obilježavanja Svetog Save recitovala Zmajevu pjesmu "Svijetli grobovi". Program je po običaju bio raznovrstan, bogat i dobro pripremljen - kaže direktor Muzeja Semberije Mirko Babić.

Izvor: glassrpske.com

Prva bijeljinska pjesnikinja Magdalena Živanović

U kulturnoj i istorijskoj prošlosti Bijeljine, krajem 19. vijeka, zabilježili smo pojavu prve bijeljinske pjesnikinje Magdalene Živanović (1876—1956), koja je rođena u Bijeljini, u porodici poznatog bijeljinskog trgovca Jovana Nikolića, porijeklom iz birčanskog kraja.

Magdalena Živanović, rođena Nikolić, rano je ostala bez oca, pa je brigu o njoj preuzeo njezin djed po majci — bogati i ugledni bijeljinski trgovac Pero Živanović. On će mnogo uticati na njeno patrijarhalno formiranje i vaspitanje. 
U književnoj i publicističkoj periodici Magdalena Nikolić više se pominje kao Maga Živanović. To je, ustvari, njen pjesnički pseudonim, jer je sve svoje poetsko-lirske stihove potpisivala kao Maga Ž. (Živanović).

Najpotpunije životopisne podatke, s prikazivanjem tadašnjih društveno-političkih prilika u Bijeljini, o dolasku mladog učitelja i pjesnika Jovana Dučića, o školovanju i poznanstvu s Dučićem, kao i o književnoj zaostavštini prve bijeljinske pjesnikinje Mage Živanović, dao je pasionirani bijeljinski hroničar i pjesnik Mustafa X. Grabčanović1, koji je iza sebe ostavio pjesničku zbirku "Krajolici moje Semberije" i neobjavljenu monografiju iz kulturne istorije Bijeljine i okoline2.

Jovan Dučić, poslije završene Učiteljske škole u Somboru, kao mladi učitelj 1893. godine, dolazi u Bijeljinu, u to vrijeme neveliku panonsku varoš, gdje ostaje pune dvije godine radeći kao učitelj u školi. Njegovo djelovanje ovdje bilo je zapaženo i na kuturno-prosvjetnom polju. On tu upoznaje mladu i lijepu djevojku Magdalenu Živanović.

To poznanstvo sklopljeno je na svetosavskoj svečanosti u Bijeljini (27. januara 1894. godine). Ona je učestvovala u pripremanju programa posvećenom svetom Savi i recitovala je poznatu Zmajevu rodoljubivu pjesmu "Svetli grobovi". Tako se Dučić, "mladi učitelj, zaljubio u mladu i lepu Magdalenu. I, rodila se ljubav.. .3

Magdalena Živanović počinje da piše i objavljuje prve svoje poetsko-lirske stihove. Bila je pametna, vrijedna i nadarena djevojka bez mnogo škole. U Bijeljini je završila samo dva razreda trgovačke škole. Živjela je u bogatoj i patrijarhalnoj porodici. Svakako, poetsko-lirske inspiracije i nadahnuće darivao joj je već tada poznati pjesnik Jovan Dučić.

On je 1895. godine napustio njen rodni grad i preselio se u Mostar i od tada ih je samo daljina razdvajala, a u mislima su bili zajedno.

Maga Živanović je pjevala ljubavne i rodoljubive pjesme. Svoju poeziju potpisivala je pseudonimom — Maga Ž. (Živanović); služila se djedovim i majčinim porodičnim prezimenom, jer je bila djedov bliski srodnik, pa se i danas u književnim analima više ističe to njeno pjesničko ime.

Najpoznatije su joj dvije objavljene pjesme "Što tuži srce tvoje" i "Pjesma bez naslova"⁴.

U stihovima njenih lirskih ljubavnih pjesama i refleksija preovladavaju emotivni i ljubavni tonovi, elegične motivske sadržine i izraza. U to ćemo se uvjeriti ako analiziramo njene stihove:

"Kad je nad nama pustoš
razvila divna krila;
a sudba kobna i teška
između nas se svila.
Umiri srce svoje
što bolno uzdahe krije!
Na ovom svijetu, dušo,
ništa vječito nije "!"
(što tuži srce tvoje)

U "Pjesmi bez naslova" (objavljena u "Bosanskoj vili") opet je dominantan lirski pjesnički izraz:

"Tu sumorno duša moja mira traži
a u čežnji tebe čeka
Grudi dršću, usne šapću, bolno tijo;
kad ćeš doći iz daleka?
i već ruke tebi pružam, duša plamti,
pa u milju tebe čeka,
al' zabruje noćni Glasi, senka nesta,
— nema tebe iz daleka!⁵

Poetsko-lirski izraz Mage Živanović posvećen je pjesniku Jovanu Dučiću. Od nastanka ovih stihova prošao je jedan vijek trajanja, a iz njih i danas kao i prije, izbija neka čudna poetska energija, lirskog senzibiliteta, ljubav i čežnja za Dučićem, koji je na svojim, pjesničkim i diplomatskim blistavim putevima, otišao daleko — u svijet ljudske sreće i poetskog stvaralaštva.

Ta poezija Mage Živanović nastala je, na iskraju 19. vijeka, i bila je za to vrijeme moderna i savremena, puna lirskog ozračja. Taj lirski i poetski izraz ni danas nas ne ostavlja ravnodušnim.

Svakako, u njenom stvaralačkom nemiru rodila se prava poezija — poezija prve srpske poetese sa ovih srpskih duhovnih prostora. Njen poetsko-lirski izraz ima izuzetan značaj za našu kulturnu i književnu tradiciju. Očito, pjesnikinja Maga Živanović bila je nepravedno zapostavljena. Zato bi trebalo, a to bi bilo i značajno za naše kulturno-književno nasljeđe, istražiti i šire naučno osvijetliti njenu književnu zaostavštinu, kako bismo objektivno utvrdili i literarnu vrijednost njenog pjesništva. 

¹ Mustafa X. Grabčanović, Prva bijeljinska pjesnikinja, "Brazde", broj 27, Bijeljina, 1982, str. 18.
² Grabčanović je napisao monografiju o Bijeljini i okolini, u rukopisu je i nije publikovana.
³ Milica Marković, Jovan Dučić u Bijeljini, "Srpska vila", broj 1, "Prosvjeta" Bijeljina, 1995, str. 122 — 123.
⁴ Mustafa X. Grabčanović za života posjedovao je fotokopije Maginih objavljenih pjesama u "Bosanskoj vili" Sarajevo, 1895.
⁵ Mustafa X. Grabčanović. Prva bijeljinska pjesnikinja, "Brazde", broj 27, Bijeljina, 1982, str. 18.

Panto St. Sekulić

Bosanska vila
List za književnost, kulturu i društvena pitanja
Nova serija: broj 24—25, juli-decembar 2002. 

Izvor: riznicasrpska.net

Ljubav Jovana Dučića i Magdalene - Mage Zivanović

Jovan Dučić je jedan od najznačajnijih srpskih mislilaca i pjesnika, autor niza knjiga poezije i proze, među kojima su i „Gradovi i himere“ i „Blago cara Radovana“, akademik Srpske kraljevske akademije, diplomata Kraljevine Srbije i Jugoslavije u Rimu, Atini, Madridu, Kairu i Društvu naroda, poslanik (u rangu koji je odgovarao rangu ambasadora) u Budimpešti, Rimu i Madridu, prvi jugoslovenski diplomata sa zvanjem ambasadora (u Bukureštu), veliki rodoljub, ali i osvajač brojnih ženskih srca u gradovima u kojim je službovao, zavodnik koji je od jedne zaljubljene grofice na poklon dobio vilu u centru Budimpešte, koju je poklonio svojoj zemlji i u kojoj je i danas ambasada Republike Srbije, čovjek koji je, priča se, na pitanje zašto nema kuću u Beogradu, odgovorio: „Šta će mi kuća, kad ću jednom imati čitavu ulicu?“.

Tekst znamenitog srpskog pesnika Jovana Dučića o osnivačima "Politike" objavljen 6. januara 1924.godine

Mutne su prilike kao mutne reke: one izbace sav šljam na površinu. 

Odmah posle našeg ujedinjenja prestalo je doba heroja. Posle velikog broja imena koja su iz istorije jedne nacije prešla u istoriju sveta, javila su se imena demagoga.

Njihovi su glasovi omeli da se čuju s kraja na kraj naše grude zvono vaskrsenja i himna pobede. Tek što su se savile trobojne zastave, razvili su se programi za cepanje i memorandumi strancima za pomoć protiv oslobođenja. 

Nisu nam dali ni časa vremena da se osvrnemo oko sebe, po onim grobljima koja su šira nego naše varoši, i bojištima na kojima su rešene tri istorijske misije. Videh jednog dana kako preko Terazija prolaze kroz gomilu dve vojvode koje će sutra na tom istom mestu stajati saliveni u bronzu, pokazujući mačem Bregalnicu ili Kolubaru.

Ali ih toga dana ne prepozna publika, koja se osvrtala za jednim demagogom koji ne voli Srbiju, jednim od one dvojice-trojice koji su uzeli od nas u zaštitu jugoslovensku ideju, pravi demagozi koji ne mogu više nikog da nadmudre, ali mogu da nadviču.

 Nastala su druga vremena i druga viteštva. Jer, ima dve hrabrosti: jedni su hrabri jer se ničega ne boje, a drugi su hrabri jer se ničega ne stide.

Ova Jugoslavija se rodila u kacigi Srbije. Demagozi pokušavaju, međutim, da joj dokažu jedno sramno poreklo: poreklo deteta bez roditelja, sudbinu lepog devojčeta kojem se ne zna otac. A ona je delo epopeje, produkt genija jedne rase, iskupljenje jednog gigantskog naroda kojem nema ničeg ravnog pod suncem. Samo s takvim poreklom ova Jugoslavija izgleda proizvod poštenja i zasluga viteštva, jedan fakat koji se nameće za divljenje i za strah. Demagozi koji brane Jugoslaviju od Srbije bedniji su nego oni koji brane Srbiju od Jugoslavije!

Jer, govoreći da Jugoslavija nije ničije delo vrše otvoreno izdajstvo prema njoj. Oni svode ovu veliku zemlju na jedan žalosni produkt slučajnosti, rezultat jednog sticaja prilika, i tuđi fabrikat, i na kukavno dete bez oca. Kad bismo i mi drugi imali takvo nisko mišljenje o svojoj otadžbini, ko bi je onda mogao voleti! Kad bi naši sinovi verovali da Jugoslavija nije kupljena skupom krvlju njihovih očeva na Kumanovu, Bregalnici, Kolubari i Crnoj reci, nego da je postala samo sticajem opštih prilika i političkim slučajem, zar bi oni pošli da do zadnje kapi krvi brane jednu tako žalosnu tekovinu i jedno kockarsko delo.

Jedno novo doba

Dva brata Ribnikara poginuli su na granici Bosne kao oficiri Srbije: jedan za drugim, u dva dana. Još nismo imali vremena da zastanemo pored ta dva groba i da kažemo šta oni znače za ovu Jugoslaviju i za našu kulturu. Za Jugoslaviju, jer su poreklom bili Slovenci; za našu kulturu, jer su bili novinari i tvorci jednog velikog nacionalnog lista. 

Njihov otac je Jugosloven iz onog velikog doba kada su se Zagreb i Ljubljana takmičili sa knez-Mihailovim Beogradom u nacionalnim osećajima, u ljubavi za nacionalno jedinstvo koje politički komedijaši stavljaju danas u sumnju. Za oca Ribnikara nije bilo dovoljno potrebno biti Srbinom da bi bio gotov Jugosloven; trebalo je biti Srbijanac odmetnik protiv tuđe tiranije; buntovnik protiv propalih naravi i neprijateljske kulture Beča i Pešte; ustaš protiv dinastije i birokracije koja drži u zatočenju čitave narode, borac za nacionalnu državu i sopstvenu kulturu; fanatik u veri da je genije našeg naroda budući genije evropskog istoka, demokrat koji svoj smisao o slobodi vuče iz svoje sjajne povesti i svoje nevine crkve.

Dva brata Ribnikara prolili su svoju krv kao oficiri za istu stvar za koju su prolili svoj znoj kao novinari. Njihova "Politika" bila je ogledalo tih čudnih ljudi, koji sad izgleda da su prešli preko Beograda kao čisti meteori ostavivši za sobom nas druge sa zasenjenim očima. 

Ja sam lično bio njihov drug u životu i na poslu, i njihova uspomena nigde me nije ostavila. Na Drini su bili oficiri, a u Beogradu su bili generali i vojvode. Jer, u vremenu u kome su držali pero u ruci, naša književnost i novinarstvo životarili su – prva u idili, a drugo u intrizi.

Bilo je listova koji su širili tako ružan ton i prostački izraz da je novinarstvo rušilo društvo i trovalo porodice; ono je udarilo na čast prvih ljudi i najboljih građana; svojim odvratnim rečenicama otrovalo je bilo vazduh u Skupštini i postalo jezik sina sa ocem. Sve je bilo moguće reći bez konsekvencija, i najzad se primiti bez gnušanja. 

Zbog naše štampe, u jedno doba život je u našoj zemlji postao uzak i gorak, i srpski novinar bio je postao užas srpskog građanina. Jedna stara engleska hronika kaže da je u jednom velikom domu u Londonu držano veče, i dodaje s dubokim čuđenjem da je na njemu prisustvovao i jedan engleski novinar. Zatim kaže: "Što je najstrašnije, prisustvovala je i njegova žena!" 

Tada su prvi ljudi u našem žurnalizmu posvednevno bacali jedan drugom u lice pogrde i sumnjičenja koja su bila nedostojna i poslednjeg građanina. Niko nije bio siguran za svoje ime, i bilo je ljudi koji su platili životom te vendete bezimenih i maskiranih neprijatelja. Ne navodim ovde iz bola za njima, ono nekoliko velikih ljudi koji su bili dotučeni od ondašnje štampe. "Politika" je došla u to doba. 

Nju su pokrenuli dvojica novih i dobro školovanih ljudi. Oko njih su se odmah okupili prvi ljudi iz naše književnosti i nauke. S njom se odmah rodio interes za sve što je u politici bilo široko nacionalno: prvi put se interesovalo za sve što je bilo hrvatsko i slovenačko; Bosna i Maćedonija dobile su u tom listu svoj organ pred nacijom i stranim svetom. 

"Politika" je brzo postala izvor svih informacija za stranu diplomaciju u Beogradu i tuđu štampu po celom svetu. Setimo se doba Forgana i Fridjunga. Pešta i Beč su se obarali na "Politiku" najtežim optužbama, i upirali prstom na taj list da bi dokazali da Srbija hoće da pravi Jugoslaviju. "Politika" je bila jedan čitav novi smisao. Mnogi su u Beogradu smatrali uljudnim gospodski ton toga lista kao dokaz neborbenosti njegovih urednika; njihovu nepristrasnost, kao dokaz njihovog trgovačkog oportunizma; njihov široki nacionalizam, kao dokaz njihovog neinteresovanja za takozvana goruća pitanja; 

Njihovo negovanje književne kritike i književnog podlistka, kao visokoparnost i nadriknjištvo; njihovo izbegavanje pogrda, kao nepoznavanje nacionalnih retkosti i slikovitih mesta! Ali je većina – uvek naša mudra i poštena većina – brzo osetila šta je "Politika" donela sobom. Kulturni krugovi brzo su osetili da će taj novi list uspeti da se nametne u takvoj jednoj sredini beznadežnih građana koji su napadani od razbojnika na peru i varoških hajduka. Rodila se nada da će da preinači sama "Politika" ceo ton u našem žurnalizmu.

Srbin, koji jedini među narodima u svetu ima u svom jeziku reč uljudnost, što znači više nego učtivost i nego otmenost, osećao je koliko ta uljudnost reguliše život jednog društva i omogućava postojanje u zajednici. Svi su drugi novinari mrzeli "Politiku", ali niko nije smeo da na nju udari. Same ličnosti njenih urednika odvajale su se svojim gospodstvom od svojih drugova u štampi.

 Generacije koje su dolazile sa strane, navikle na život spokojan i otmen po velikim gradovima, nisu strahovale od napadača iz redakcija, jer je "Politika" već obećavala jedno novo doba. I naši su se listovi odista lagano preporađali uoči samih ratova i danas su možda na putu da se sasvim preporode. Od bivših hajdučkih busija, naši listovi postaju lagano naučne katedre i besedničke tribine; današnji srpski novinar postaje već kulturni faktor, što nije nikad bio, i nacionalni borac, kao novinar iz najbolje štampe. Ceo ton je u našem novinarstvu izmenjen. 

To se pokazalo u poslednje vreme naročito kad je izbio slučaj jednog Radića, prema kome je upotrebljena uljudnost i sav dobar tom srpskog društva, i to sa pažnjom kakva se nije pokazala ni prema jednom Pašiću.

Danas već imamo novinara koji veruju da politika nije nauka prostih neznalica; ni da se dade pisati za jedno otmeno društvo bez jednog otmenog jezika, ni da se može saopštavati misao od čoveka do čoveka bez jedne vrlo negovane i brižljivo rađene fraze; i da pismenost pripada pismenim; i da novinarstvo – postajući jedna lektira za jedan veliki deo naroda – ima pre svega kulturnu, a tek onda svaku drugu misiju. 

To jest, da novinarstvo ima zadaću da najpre uči čitaoca da kulturno misli, a tek onda da politički razabira. Listu "Politici" pripada jedan veliki deo zasluge u stvaranju budućeg našeg takvog kulturnog novinarstva. Ona je bila prva koja je dala primer žurnalizma koji se danas, srećom, kod nas razvija: žurnalizma koji odvaja politiku od klevete, pogane dosetke od kulturnih sredstava borbe, šarlatansku retoriku od naučne argumentacije.

Koliko je "Politika" braće Ribnikara bila već prvih dana uhvatila mesta u našem društvu, evo jedan primer. To je bilo 1908. godine. I ja sam neočekivano postao saradnik "Politike". Izbačen sam bio iz Ministarstva u interesu štednje i našao se na ulici. Moj drug K. Kumanudi zbližio me je tada sa Ribnikarima. 

Oni rado pristaše da mi odmah povere književnu hroniku. Brzo sam prešao na uvodni članak. Došao je zatim za ministra spoljnih poslova dr Milovan Milovanović, blažene uspomene. U njegovom kabinetu nađosmo se utroje: Milovanović, Spalajković i ja. Ministar mi je govorio nešto što nisam potpuno razumeo. Molio me da "Politika" pomogne njegovu akciju, da zadobijem prijatelje Ribnikare. Govorio mi je da je jutros proglašena nezavisnost Bugarske, a da se sutra sprema zajedno kombinovano drugo iznenađenje. 

Ali šta? Spalajković se reši da mi odgovori. Sutra ili prekosutra sprema se proglašenje aneksije Bosne. U vazduhu kabineta ministrovog bilo je odista nečeg očajnog. Niko na ulici nije slutio šta se sprema. Vojska nije bila naoružana. Štampa je bila nedorasla za ikakve usluge. Skupština je bila rastrojena partizanstvom i seljaci su se nadmetali u dobacivanju pogrda. U Evropi niko nije znao da je Bosna srpska i da je 1875. Srbija objavila Turskoj rat za tu istu srpsku Bosnu.

Nije se sad moglo preći ćutke preko sporazuma bugarsko-austrijskog. Trebalo je pokrenuti diplomatsku akciju. Milovanović je sad polagao svu nadu na "Politiku" da pokrene široke mase i da taj pokret omogući njegov protest u Evropi. Posle tog sporazuma između nas trojice vratim se i nađem Ribnikare. 

Oni su na sve pristali i na mene padne kocka da napišem na prvoj strani lista manifest za narod i objavim šta su spremali u Beču sa Bosnom. – Rezultat vam je poznat: "Politika" je izašla u naročitom izdanju posle ručka, a već posle podne velike gomile sveta bile su bačene na ulicu. Beograd je odjednom izmenio svoj izgled. Pred knez-Mihailovim spomenikom već je urlala jedna gomila protiv Austrije i Bugarske. 

Svet je bio pogođen tom vešću kao nožem i tad se tek videlo šta je Bosna za Srbiju. Čuli su se govornici, vikali su vojnici, i komite, gomile su pošle pred Ministarstvo, zovući Milovanovića da govori. Zatim pred Ministarstvo vojno, ištući oružje. Zatim je sve krenulo na austrijsko poslanstvo. Porazbijane su ograde, izvaljena neka vrata, probijen kordon vojske, Milovanović je govorio te večeri. 

Prozori dvora su bili svi osvetljeni i na zavesama se video mračni profil kralja Petra. – Ovoliko je bilo dovoljno za Milovanovića. Evropa je začas videla da je pitanje Bosne životno pitanje Srbije. Milovanović je osam meseci vodio diplomatsku akciju protiv Austrije. Malo nije došlo do opšteg rata. Cela akcija je prešla u jednom momentu iz ruku Izvoljskog u ruke Milovanovića, od kog je zavisila jednog momenta cela situacija Evrope. On je uspeo, Srbija je bila poslednja koja je potpisala aneksiju Bosne.

To je jedna velika stranica iz istorije "Politike".

Ribnikari su pali na granici Bosne, noseći još sveže rane sa drugih bojišta: Vladislav rane sa Jedrena, Darko rane sa Kumanova i Bregalnice. Jedan je bio učenik Sorbone, drugi pravnik iz Berlina, oba srpski novinari i oficiri sa najlepšim ordenima za hrabrost. 

Dva brata iz legende koji svojom krvlju zalivaju jedan isti bus. Oni će ostati večni u našem divljenju. Treba ih spominjati odmah posle kneza Mihaila, Štrosmajera i Skerlića u pitanju nacionalnih zasluga. Jugoslovensko novinarstvo treba da uzme njihova imena za imena svojih društava i da ih zlatom napiše na svojoj zastavi. U Ljubljani, Beogradu treba da se u bronzi pokažu ta dva herolda oslobođenja i dva divna heroja našeg bratstva.

Na Pinču u Rimu ima bronzani monument dvojice braće koji su se protiv pape borili za treću Italiju. Spomenik pokazuje jednog brata već oborenog pored drugog, koji još puca na neprijatelja. Takvu bronzu zamišljam za ova dva slavna brata, dva moja druga. On bi pokazao da su pero i mač nerazdvojni i da su Slovenija i Srbija dale već svoj zajednički zalog za ideal pre današnjeg prkosa i cenkanja.

Jovan Dučić

Izvor: Politika.rs Dva Ribnikara (1) i Dva Ribnikara (2)