Kratka biografija Jovana Dučića

Pogled na manastir Nova Gračanica i Trebinje.
 Photo by Ranko Slijepcevic

Pesnik je počivao šest decenija u SAD, nakon čega su njegovi zemni ostaci preneseni u otadžbinu i položeni u kriptu manastira Nova Gračanica iznad njegovog rodnog Trebinja 2007. godine.

Porodica Jovana Dučića

1874. godina
Mnogi spore podatak da je Dučić rođen 05.02.1874. godine u Trebinju (Hrupjela). Pero Slijepčević je zabilježio da se Dučić rodio 05.02.1871. Ista godina navodi se u i u Leksikonu pisaca Jugoslavije- (Todor Kruševac) - ali se mijenja datum- 17. Februar.
Međutim, pretpostavka da li je Jovan rođen 1871. ili 1874. godine, neće mnogo uticati na sve ono što se može reći o ovom velikanu pisane reči. No, nedvosmisleno je da je Jovan rođen u siromašnoj seljačkoj porodici, u podnožju brda Leutar u selu Podglivlje, u kamenoj kući na sprat; od te kuće danas postoje samo zidine i stari čempres ispred vrata...

Kuća u kojoj je živeo Jovan Dučić, Trebinje

Dučićev otac Andrija, bio je trgovac. Poginuo je u hercegovačkom ustanku (sahranjen na Posatu- Dubrovnik, u zajedničku grobnicu). Jovanova majka bila je Joka koja se prvi put udala za Šćepana Glogovca sa kojim je imala sina Rista i kćer Soku (Risto će biti taj koji će svom polubratu Jovanu omogućiti školovanje). Drugi put se Joka udala za Andriju Dučića iz Podglivlja sa kojim je rodila kćer Milu i sina Jovana.

Poslije očeve smrti 1878. sva briga oko djece pala je na pleća majke Joke. Uz makstmalne napore i odricanja Joka je uspjela da djecu odhrani i odgoji.

Jovan raste u sredini gdje su gusle bile i ostale prvo i osnovno obrazovanje svakog Hercegovca pa i Jovana. Priče o Trebinju i staroj Travuniji, o Dubrovniku i njegovoj gospoštini, o Mlečanima i Turcima, hajducima i uskocima imale su i te kakav uticaj na Jovanov intelektualni razvoj. Trebinje i njegovu okolinu u srcu je nosio do kraja života a o svojim zemljacima uvijek je imao najljepše mišljenje. Jednom prilikom je napisao:

"Vjerujem da su od sviju ljudi u našoj zemlji, Hercegovci po prirodi najučtiviji, najmanje skloni spletkama. Njihova uboga pokrajina napravila ih je skromnim, pobožnim i umerenim..."

Jovanka, majka Jovana Dučića

Jovan Dučić kao dečak

1884. godina

Osnovnu školu Jovan završava u Trebinju. Zbog vrlo teških uslova za život; Jovan sa majkom napušta Trebinje i prelazi u Mostar, gdje ga prihvata njegov polubrat Risto Glogovac. U Trebinju ostaje Jovanova sestra Mila koja je bila udata za Rista Ćelovića iz sela Zasada.
U Mostaru Jovan nastavlja trogodišnje školovanje u trgovačkoj školi, a u slobodno vrijeme pomaže polubratu Ristu u trgovačkoj radnji. 

1886. godina

U Somborskom listu „Golub“, Dučić objavio svoju prvu pjesmu („Samohrana majka“). Tih dana po slomu srpske pobune protiv okupatorske Austrije, počinje kulturni rat protiv nje. Na prvoj svetosavskoj proslavi u Mostaru 1887. god Jovan obučen u narodnu nošnju (kako kaže njegov prijatelj Voislav Šola — sav u zlatu narodnog odijela) sa velikim uspjehom recituje prolog Subotićeve drame "Krst i Kruna."

Somborski "Golub"

1887. godina
Ranog proljeća 1887. Jovanu umire sestra Mileva (Mila). Ta ga smrt teško pogađa i on piše pjesmu posvećenu sestri:

Spusti se blago veče,
Umukli ptičiji glasi,
A na tvom grobu, sejo,
Pošljednja s zora gasi
Pa suši čistu rosu
Na grobu što se sije;
Majčine suze to su
To bistra rosa nije...

U novosadskom „Nevenu“, objavio svoje pjesme. Narednih godina, češće će objavljivati u časopisima „Bosanska vila“ i „Nova Zeta“. Prve pjesme koje mu je "Neven" oblavio dale su mu poleta i snage da se njegovo ime narednih godina objavljuje na stranicama "Bosanske Vile" i "Cetinjske Zore".

Neven i Bosanska vila

1890/91. godina

Upisao se u prvi razred Učiteljske škole u Sarajevu.

1893. godina.

Godine 1893. Jovan dobija diplomu učitelja. Za vrijeme školovanja naročito se ističe u poznavanju maternjeg jezika, istorije i književnosti. Postavljen je za učitelja u Srpskoj osnovnoj školi u Bijeljini, 1893. pojavljuje se sa nizom nacionalnih članaka u Sarajevu, Novom Sadu i Pančevu. Jedan je od zapaženih nacionalnih radnika i kao takav pada u oči policiji.

Jovan Dučić u Solnoku. Fotografiju je posvetio 

Jovi Tupanjaninu, 29. jun 1894. 

Stara srpska OS iz 1838 (danas OS Sveti Sava) Bjeljina

U maju 1894. policija je izvršila pretres njegovog stana, jer je već ranije bio optužen zbog ometanja javnog reda i mira.

1894. godina

U Maju izložen policijskoj istrazi, a zatim optužen zbog „smetanja javnog mira i reda“.
Tada su policiji pale u oči dvije Jovanove pjesme. Prva je bila "Oj Bosno" sa stihovima:

Mučenice sveta...
Prkoseć buri grdnih vjetrova
Što t'zimom biju čarobnu grud,
Ti nosiš teret ropskih okova,
Ti nosiš sudbinu i udes hud...

Druga pjesma mu je bila "Otadžbina" u kojoj kaže:

Ne trza te užas bjede,
nit' te trza užas rana,
Mirno spavaš mila majko,
teškim sankom uspavana.
Zarudiće ljepša zora,
Ljepšem dobu svanut dani...

Rešenjem Zemaljske vlade u Sarajevu Jovanu je zabranjeno vršenje učiteljske dužnosti u Srpskim školama na prostoru Bosne i Hercegovine. 

Iz legata Jovana Dučića

Otpušten iz službe i kažnjen zabranom „obavljanja učiteljske službe na Srpskim školama u Bosni i Hercegovini“. Izgleda da je uzrok ovom procesu bila poezija sa socijalno- patriotskom podlogom (pjesme „Oj Bosno“ i „Otadžbina“?!).

Nakon protjerivanja, zaposlio se kao učitelj u manastiru „Žitomislić“.

1895/96 godina

Aleksa Šantić

Naredne 1895/96. godine uspijeva da se zaposli kao učitelj Srpske pravoslavne škole u manastru Žitomisliću kod Mostara, ali mu ni tu vlasti ne daju mira. Jovan odlučuje da napusti učiteljski poziv. Vraća se u Mostar.

Sa saradnicima pokreće časopis Zora - list za zabavu, pouku i književnost u kojoj objavljuje niz zapaženih članaka i rasprava o knjigama, slikarima, događajima u kulturi i sl. Bio je saradnik, prevodilac (Puškin, Dode, Ljermontov, Merime, Hajne).
List je pokrenut u Mostaru 15. aprila 1896. i izlazio, dva puta mjesečno, do kraja decembra 1901. Prva dva godišta uređivali su Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović, treće Aleksa Šantić i Jovan Dučić

Ljetopis „Matice srpske“ štampao Dučićeve Jesenje elegije.

1898. godina.

Nakon hapšenja udaljen iz škole. Ove i naredne godine, Dučić je samostalni urednik „Zore“.

1899. godina.
Mostarska sredina, bez obzira koliko se u njoj prijatno osjećao, sputava njegove ambicije i guši ga, on odlučuje da krene dalje. U ljeto 1899.
Jovan odlazi u Ženevu na studije književnosti i filozofije. Ovim se konačno ispunjava njegova želja za studijama u Švajcarskoj, gdje iste godine postaje predsjednik studentskog kluba VILA.

Jovan Dučić i Milan Rakić

U Ženevu je otišao materijalno nezbrinut. Pored skromne ušteđevine, pomažu ga prijatelji a kasnije stiže potpora i od Srpske Vlade iz Beograda. No, najviše se izdržavao od svojih književnih radova i prevoda sa ruskog i njemačkog za Maticu Srpsku u Novom Sadu i časopise u Sarajevu.

Dučić sa velikim elanom proučava Francusku Književnost (zahvaljujući stipendiji srpske vlade, proveo je nekoliko mjeseci u Parizu). 31.12. Dučić stiže u Pariz gdje će ga diplomata K. Kumanudi upoznati sa pjesnikom Milanom Rakićem.

1900. godina.

Prvi pokušaj da objavi knjigu svojih pjesama nije uspio. U Bosanskoj vili štampan Dučićev esej o Svetozaru Ćoroviću.

U maju je umrla Dučićeva majka. Početkom Juna piše Milanu saviću u Novi Sad:

"Ne odgovorih Vam prije, jer za ovo vrijeme valjalo je da oplakujem jednu tešku nesreću. Prvog maja javiše mi iz Mostara da sam naprasno izgubijo moju jadnu majku, koju sam beskrajno volio. Njena smrt porazila me i oborila u postelju. Pišem vam ove retke poslije nekoliko dana groznice.

To neka me izvini u Vas. Ako ste podnosili slične udarce, razumećete me. Dobra i plemenita majka zauzima u duši djeteta toliko mjesta da za sobom zadugo ostavi jednu neutješnu pustoš. Pritom sam ostao potpuno sam. Na moj dolazak, moj povratak u otadžbinu sada čeka samo nekoliko ubogih grobova. Ako vam dodam da imam čast biti sin jedne poštene plebejske kuće, u kojoj s nama zajedno za polovinu vijeka pod istim krovom stanovaše nesreća i neprekidna borba, vjerovaćete koliko su mi ti grobovi rečiti. A svi grobovi su rečiti. Treba da u svaki položimo po parče srca, da ih poslije oplakujemo sa dubinom bola koji nas obara, a kojeg sam sada prvi put spoznao..."

Ljetne ferije provodi kod rođaka u Trebinju i prijatelja u Dubrovnoku i Mostaru. Po prolasku ferija ponovo se vraća u Ženevu, ali nezadovoljan mašta o Parizu. 19. decembra piše Grguru Jakšiću u Pariz i kaže: "...Sve je u redu kao sat! Predamnom stoji pasoš u najpotpunijem redu i ja nemam ništa osim da metnem nogu u uzenđiju i da Vam odjašem."

Sa stipendijom Srpske Vlade ostaje u Parizu cijelo proljeće. Novac koji je dobio od Matice Srpske donekle je sanirao ljegovo materijalno stanje.

Jovan Dučić kao student u Ženevi 1901. 

1901. godina

U izdanju mostarske Zore objavo Pjesme (Jadranski soneti, Ciklu Leili, Moja pjesma, Jesenje elegije, Venecijanske večeri, Moja otadžbina). Skerlić ga dočekuje sa pohvalama „Najbolji mladi liričar u našoj književnosti“.

Iz Trebinja piše Šantiću:

„U Trebinju sam ti tako dobro da mi se još ne vraća natrag. Mjesto dva dana, bojim se da ne ostanem 12 dana. Sestra me jedva dočekala, a moj dolazak čitav je događaj za mirno i bezazleno Trebinje. Svijet mi se divi- kolik sam uzrastao! Ne znaš kako mi ti naivni komplimenti čine zadovoljstvo...

Trebinje je divno. Noći, kad su vedre, i Trebišnjica u noći sa sa slikom jablanova u njenom staklu, izgledaju kao mistične slike iz Berlina.

Iz legata Jovana Dučića

U jesen 1901. poslije školskih ferija, Jovan se ponovo vraća u Pariz, da bi se u maju 1902. godine vratio u Švajcarsku, da tamo kako sam kaže: "U tišini se odmorim i spremim za ljetošnje i jesenje ispite."
U časopisu "Djelo" piše esej: "Spomenik Voislavu" (Iliću).
Književni su istoričari utvrdili da je taj tekst, u stvari, svojevrsni pjesnički program, njen moderni manifest. U tom eseju Jovan otvoreno tvrdi, Samo rđavi pisci ne podnose utjecaj...

O Jovanu tih dana piše Anton Gustav Matoš (1873—1914):  Ako Jovan Dučić nije do danas najbolji od mladih srpskih lirika, može to postati. On se razvija, raste, počeo je tek pjesnički samostalno živjeti... 

Jovan sarađuje u nizu listova i časopisa širom tadašnje Jugoslavije: Saradnik je Dubrovačkog glasa "Srđ", koga tada uređuje Anton Fabris. Za "Srđ" Jovan piše članke i sitnije prikaze novih knjiga. U jednom pismu Fabrisa moli da pomogne njegovoj polusestri i kaže:

"Molim Vas da rukopis izađe onim pismom kojim Vam šaljem. Ja ću Vam u budućnosti slati više latinice. I još nešto i preko moje volje. Slušajte, dragi gospodine Fabris, pa makar se odmah odrekli moga prijateljstva.

Ima u Trebinju jedna žena, čija je kći bila nekada udata za nekadašnjeg načelnika Ćelovića, koja je bila nekada srećna, a koja je danas jadna. Ona je moja rodbina. Ja sam je vidio kada sam prije dvije godine bio tamo, i obećao sam da ću je pomagati koliko mogu u njene žalosne stare dane. I ja sam do sada plaćao njenu kiriju za stan, da je dobri hrišćani nebi izbacili na ulicu. Ovih dana trebalo bi da joj pošaljem 20-30 franaka; ona to čeka dan i noć od mene.

Slušajte, dakle, dragi gospodine i prijatelju. Ja Vam šaljem sve ove rukopise s molbom, ako možete iz "Srđa" da odvadite i da joj pošaljete i to na moje ime. Ja za se verujte ni u kom slučaju ne bi ništa tražio od "Srđa", ali za ovu jadnicu nije me ni malo stid da vam zatražim... To je jedna sirotica koja sa jednom plemenitom gordošću i nijemom tugom podnosi svoju mizeriju čiju sudbinu niko ne zna koliko ja..."  

Jovan Dučić pred zgradom Poslanstva Kraljevine 

SHS u Rimu 1901.

Godine 1903. još je na studijama u Ženevi i u prepisci sa Grgurom Jakšićem zbog novčane krize. U prepisci je i sa maticom Srpskom u Novom Sadu interesujući se za sudbinu Puškinovih prevoda. Jedan je od najrevnosnijih saradnika "Srpskog književnog glasnika".
U novembarskoj svesci 1903. godine objavljuje "Jadranske sonete".

Jovan Dučić ispred fontane Delle Naiad u Rimu, 1914. 

 1904. godina.

U beogradskom narodnom pozorištu izvedena Dučićeva poema „Krunisanje Dušanovo“. U Berlinu, objavljen prevod njegove poezije na njemački jezik.
Početkom ljeta 1904. godine, stiže u Beograd i sastaje se sa ranije poznatim društvom: Skerićem, Stankovićem i Rakićem. 

U Srpskom književnom glasniku objavljuje svoje pjesme "Dubrovački pasteli" i "Dubrovački Polkisar".

1905. godina.

U „Srpskoj riječi“ Dučić objavio esej o Bori Stankoviću.

U Decembru piše Milanu Saviću:

„Ja sam ti, entre nous, došao malo u nezgodan položaj... Imam da svršim za 7 mjeseci ali je moja stipendija svršila poranije nego ja. Možda će prijatelji uspjeti u B. da mi se produži. Ako ne, ja ću morati da stavim svoje pero na terazije i da se promučim žurnalističkim životom."

Dučić u tom periodu već priprema eseje o Ćipiku, Kočiću, Vojnoviću, Rakiću...

Od 1.1.1905. godine vodi dnevnik u koji najviše bilježi o svojoj ljubavi. Zanemaruje studije i tako do kraja marta 1905. kada se gase njegove ljubavne avanture. Okreće se svakodnevnom poslu, učenju i ispitima.

Početkom 1906. godine, planira da napiše knjigu eseja o našim piscima. Iz Ženeve obraća se po tim pitanjima Petru Kočiću.

"Ja spremam, koliko mi je moguće u položaju kome sam (ni na nebu ni na zemlji, nego u Ženevi), ja spremam jednu kljigu Književne impresije... U njoj će izaći eseji o 1. Bori Stankoviću, 2. Ivi Ćipiku, 3. Petru Kočiću, 4. Ivi Knezu Vojnoviću, 5. Milanu Rakiću. Možda i jedan napis o Svetozaru Ćoroviću, Av. Stefanoviću i sličnim piscima o kojima valja neko da reče jednom bez laži koja nigdje nije odvratnija nego u književnosti i nigdje viče akreditirana nego u našoj književnosti gdje se niko ne zove svojim pravim imenom".  

1906. godina.
U julu 1906. javlja se Aleksi Šantiću i pored ostalog kaže: "Ja sam postao ozbiljan čovjek, dragi moj Aleksa i govorim samo o moralu i pijem samo sifon..."

Letopis "Matice Srpske" tih dana štampa Jovanove pjesme: "Gama", "Dubrovački karneval", "Dubrovačko vino" i "Nirvana".

1907. godina.

Završio je studij „koji se odužio“. Uz pomoć prijatelja iz Srpskog književnog glasnika, dobija posao u Ministarstvu inostranih djela (pisar).

U Letopisu "Matice Srpske"objavljeno više Dučićevih pjesama.

U Peterburgu i Moskvi štampani Dučićevi stihovi.

1908. godina.

Neko vrijeme Dučić radi u redakciji Politike (književna hronika).

U jesen u Politici, prtotestvuje povodom najave aneksije BiH. U danima aneksione krize Vlada ga šalje u Rim, gdje objavljuje brošuru Anestone della e dell Erzegovina e la questione Serbe.

1910. godina.

Imenovan za atašea Poslanstva u Carigradu da bi uskoro bio premješten na dvogodišnju službu u Sofiju, gdje se upoznao sa brojnim piscima, glumcima i slikarima.

U Sarajevskom listu „Srpska riječ“, objavljuje svoje tekstove pod naslovom „Pismo iz Bugarske“ (pseudonim „Krum“). U „Bosanskoj vili“ štampao esej o Kočiću.

1911. godina.

U izdanju Cvijanovića objavio Pesme (nagrada Zadužbine N. J. Marinovića).

U Srpskohrvatskom almanahu objavljuje tri pjesme i esej o Miloradu Mitroviću.

1912. godina.

Konačno, nakon više molbi, u avgustu, Dučić je postavljen za sekretara 5. klase poslanstva u Rimu.

1913. godina.

Balkanski rat. Dučić piše svoje patriotske stihove. U Glasniku objavljuje članak o knjizi Saputnicimi Isidore Sekulić.

Jovan Dučić u Atini, april 1916. 

1914. godina.

Imenovan sekretarom 4. klase poslanstvau Atini. Dok traje Prvi svjetski rat, Dučić piše patriotsku poeziju (Ave Serbia...). Objavljivao je i u Srpskim novinama na Krfu.

Jovan Dučić u Solunu prilikom obilaska Solunskog fronta, u društvu sa Taškom 

Naumovim, Markom Kapelnikom i poručnikom Bajalovićem, 1. decembar 1917 

1918.- 1922. godina.

Dučić je sekretar prve klase Poslanstva u Madridu.

Jovan Dučić u društvu sa poslanikom Kraljevine SHS u Madridu
dr. Antom Tresić-Pavičić, Veleom, T. Ristićem 1921 

1919. godina.

Anica Savić Rebac u Novom Sadu, u Francusko srpskom klubu u svom predavanju o Dučiću naglašava:

Modernom srpskom poezijom dominuje velika pojava Jovana Dučića. Aristokratizam jedne rase viteštva našao je u njemu visoko umjetničkog izraza.... Dučić izražava jednu drugu stranu naše narodne psihe: ljepotu...

1920. godina.

Zajedno sa Julijem Beneševićem, Milanom Grolom, Miodrsgom Ibrovcem, Brankom Lazarevićem, Ivanom Meštrovićem, Matijom Murkom, Milanom Rakićem i Jovanom Cvijanovićem u Zagrebu pokreće časopis „Nova Evropa“.

1922. godina.

U ljeto se vraća iz Španije.

Agilan i ugledan u književnim krugovima Beograda (ignorišu ga samo mlađi pisci okupljeni u kafani Moskva). Nakon boravka u Dubrovniku i Trebinju gost je Sarajevskih književnika.

1923. godina.

Vraća se diplomatskoj službi u Atini (otpravnik poslova).

Zahvalnica patrijarha srpskog Dimitrija Jovanu Dučiću,
za prilog izgradnji Hrama Svetog Save na Vračaru, 17. jun 1923.

1924. godina.

Postaje dopisni član Srpske kraljevske akademije. Uslijedio je novi premještaj, imenovan je delegatom pri Ligi naroda u Ženevi.

U Politici piše o braći Ribnikar.

U Književnoj republici Miroslav Krleža objavljuje pamflet o Dučiću:

„On je jedan od junaka naše rasne epopeje i jedan dokaz o misiji Beograda među onima koji još nisu rasno probuđeni. Kao diplomat, on je bio jedan među onima koji su na strani bili nosioci svih velikih odlika naše rase; njene sposobnosti za kulturu, njenih visokih mjera za etičke vrijednosti, njenog ponosa u energiji za život, njene volje za afirmaciju, njene lakoće za asimilaciju. On je u Rimu bio Italijan, u Parizu je bio Francuz, u Londonu je bio Englez, kao što je u Beogradu bio Beograđanin ili u našem Zagrebu Zagrepčanin- Kosmopolita...

Jovan Dučić sa gimnazijalkom iz Zemuna i g-đicom K. Avakumović
na izletu u Halandri kod Atene, 23. april 1924.

1926/27. godina.

Dučić je otpravnik poslova u Kairu, gdje će početi da piše „Blago cara Radovana“. Sa Meštrovićem obilazi piramide...

U Spskom književnom glasniku objavljuje putopis iz Švajcarske, a u Politici piše o Rimu.

Jovan Dučić u Kairu, 1926.

1927. godina.

Penzionisan zbog „Ženevske afere“.

Tada je u našu je prestonicu stiglo pismo od izvesne gospođe Vogel iz ženevske ulice Rue Ferme No 9, upućeno ministru spoljnih poslova gospodinu dr Ninčiću, gde je pretpostavljenom Jovanu Dučiću uputila teške optužbe. Dotična gospođa, ucveljena majka jedne mlade devojke, javljala je da je gospodin Žan Dučić, izaslanik naše “cenjene zemlje u Društvu naroda, okaljao čast njene porodice”.
U njihovoj kući je priman sa simpatijama, postao je član porodice. Posle petomesečnog gošćenja, čim je saznao da je njegova ljubavnica Antoaneta rodila dete, zbrisao je bez traga i glasa! Obeščašćena porodica, navodi se dalje u pismu, povešće sudski postupak za utvrđivaje očinstva, kako bi naterali gospodina Dučića da prizna svoje delo.

Neko je Dučiću pokušao da “namontira” ovu neprijatnost i uspeo je da dokaže uz svedoke da je dotična dama bila lakog morala i stalni posetilac noćnog lokala "Laidot". Tužiteljka je izgubila spor, jer je Jovan Dučić došao u Ženevu u januaru, a Antoaneta se porodila već u junu 1925. godine!
 Ženevski ljubavni slučaj Jovana Dučića postao je svetski trač. Bio je senzacija kojom su se zabavljali mnogi evropski listovi, čak i afrički. Najpre su ga iz Ženeve sklonili, a potom, posle još jednog skandala ostao je i bez redovne službe! [2] 

Jovan Dučić u svom kabinetu u veleposlanstvu
Kraljevine SHS u Kairu 1927.

1928. godina

Javlja se u štampi i književnim časopisima.
 U tekstu Kultura našeg seljaka podvlači:

„U Srbiji je država seljačka, dinastija seljačka, vojska seljačka a seljačka literatura pod imenom narodnih pesama i narodnih pripovedaka dala je nama pesnicima sve obrasce figura i metafora, savršen metar i ritam stiha, često čak i bezazlene ali lepe rime...“

U antologiji moderne srpske poezije na Mađarskom jeziku (Bazsalikom, Debreceni i Senteleki), Dučić je najzastupljeniji pjesnik.

U razgovoru sa Branimirom Ćosićem, Milan Rakić kaže:

„Za mene je svaka pesma Dučićeva bila veliki događaj; zamislite, čitati na našem jeziku jednu pesmu dovedenu do savršenstva. Pojava Dučićeva, bila je za naše ljude čitavo otkrovenje...“

Čest je gost u kući trgovca Luke Ćelovića gdje se nalazi sa zemljacima iz Trebinja. Stanuje u hotelu Bristol, navraća u Rusku „Liru“.

Jovan Dučić u Beogradu, 1927.

1929. godina.

U proljeće ove godine izlazi prva knjiga Dučićevih Sabranih dela, I- V (posvećena Šantiću i Šoli), Pesme sunca (predgovor Bogdan Popović). Drugu knjigu, Pesme ljubavi, Dučić je posvetio Slobodanu Jovanoviću.

U Srpskom književnom glasniku Isidora Sekulić piše:

„Sabrano delo Jovana Dučića posvedočiće da je ono sastavni dio naše klasike, sem po visokim umjetničkim vrednostima još i po nečem što je kod nas svejedno retkost u životu i radu; disciplina. Dučić je učenik Francuza, ljudi kod kojih su se delomično sačuvale metod rimske discipline. Dučićeve pesme se znaju napamet u pregrštima; one su, što poezija najviše može, ušle ne samo u naš unutrašnji, nego i u naš svakidašnji život...“

Kralj ga vraća u diplomatiju. Opet je postavljen za otpremnika poslova u Kairu.

Bogdan Popović piše o Dučiću:

„Obrada pesničkih tema, u dučićevoj poeziji, stoji još više- vrlo visoko; mestimice, i u jednom naročitom pravcu, ona je na najvećoj visini... Bilo da opisuje, bilo da iskazuje osećanja, bilo da kazuje misli, njegova dikcija je- reč je uvek o o najlepšim pesmama- skroz i svestrano umetnički čista, blistava, sugestivna, puna stilističke invencije, puna melodije, ritmičkog poleta, sažeta gde treba, sjajno razvijena pojedinosti, logična u sastavu cele pesme...“

Izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije.

Iz legata Jovana Dučića

1931. godina.

U Julu boravio u Parizu.

Imenovan poslanikom u Budimpešti. U vlastitom izdanju objavljuje:“Blago cara radovana“.

1932. godina.

U Pravdi štampan njegov članak Srpska mistika i Meštrović.

Jovan Dučić, poslanik Kraljevine Jugoslavije
 u Budimpešti, 1932.

1933. godina

Imenovan poslanikom u Rimu i odlikovan Ordenom Svetog Save I reda.

Kralj Aleksandar imenuje Jovana Dučića
poslanikom u Rimu

1934. godina
U Trebinju (28. i 29.maja) otkriven spomenik Njegošu, rad vajara Tome Rosandića. Dučićev poklon rodnom gradu (prvi spomenik Njegošu).

Spomenik Njegošu u Trebinju

1934. godina

Pero Slijepčević, Jovan Dučić i Aleksa Šantić, zemljaci, prijatelji, spominju se zajedno kao Dioskuri. Umnogome su oprečni jedan drugome.

Šantić je pravi hrišćanin – Dučić pagan izričit;
Šantić pesnik pregora i žrtve – Dučić života i osvajanja; Šantić zaljubljen u svoju zemlju – Dučić u nomadsko oslobođenje od svih veza uopšte;
Šantić, demokrat, ljubi seljakove ruke hraniteljke – Dučić aristokrata, jedva ako je i spomenuo reč seljak, a još manje reč radnik. Šantić sav ogrezao u svome Mostaru – Dučić je od sve naše zemlje mogao zadržati samo Dubrovnik, naš gospodski grad u njavišem smislu reči, i još naše more, zato što je more.
Inače, niti se u toj poeziji nalazi specifično našeg pejzaža, ni karakterističnog našeg tipa. Šantić je prilazio: od srpske nacije u Mostar, od Mostara u Pariz, od Pariza u Kozmos. Šantić se hvali što su mu bar dedovi sa sela, ako nije on;
Dučić u jednoj od najlepših i sigurno najsrdačnijih pesama, želi „leteti, leteti visoko... Vitlat se kao omađijan soko... Da ne pamtim nisko rađanje pod mrakom“.

Šantićeva muza vodi narod:

        Ustaj i crnu odeždu obuci,

        Svijetli putir ponesi u ruci

        I krepkom vjerom moj narod pričesti!

   

dok Dučić ovako svoju opominje:

        Mirna kao mramor, hladna kao sena,

        budi odveć lepa da se sviđas svakom,

        „odveć gorda da bi živela za druge“...

1935. godina

U Trebinje stigao novi Dučićev dar. Riječ je o „Pošiljci raznih mermernih kopova, tri kamene česme kao i dve spomen ploče“ (15 sanduka, 5.000 kilograma, „knjige , mramorni i željezni predmeti za javnu zbirku). Svi ovi predmeti, u jesen 1935. izloženi su u sali Opštine.

Nacrt za pomenik „Herojima i mučenicima za slobodu“

1936. godina

Dva puta se sastao sa Grofom Ćanom, italijanskim ministrom inostranih poslova i zetom Musolinija. Tom prilikom javio je u Beograd da Ćano otvoreno traži savez sa osovinom Rim-Berlin. Nakon više susreta, sklopljen sporazum u političkoj i trgovinskoj sferi između Italije i Jugoslavije.

Jovan Dučić u svečanim kočijama ulazi u Kvirinal
da preda akreditivna pisma italijanskom kralju, Rim, 1933.

1937. godina

Dučić napušta Rim...

Moj bol je često moralni, intelektualni, estetički. U ovom gradu na svakoj fasadi ima takmičenja, na svakoj fontani ukusa, na svakom spomeniku ideje, na svakom raskršću slave i pobjede. Sve opominje, uzdiže i upoređuje, nadvisuje. Vera i pravo, herojstvo i ponos, ljubav za zemlju i za slavu, sve se to izrazilo po spomenicima ovog najljepšeg grada na zemlji... Ja sam ovde posle dvije godine (1913-14) proživio sad opet nove četiri godine (1933-1937) stalne ekstaze pred tri hiljade godina ovog grada gdje su Vjera i Pravo, pravo pagansko i vjera hrišćanska, podigli svoje tvrđave do neba.

Postavljen je za poslanika u Bukureštu.

U atmosferi srdačnosti i povjerenja, uz redovne poslove, često je društvu rumunskih umjetnika. Izabran je za počasnog člana Društva rumunskih književnika.
U Bukureštu prevođeni Gradovi i himere, Blago cara Radovana i Plave legende.

Italijanski kralj Vitorio Emanule III odlikovao Jovana Dučića (Cavaliere di gran Croce decorato del gran cordone!).

1938.  godina

Na vijest o smrti Milana Rakića, Dučić napisao (Srpski književni glasnik):   

Mi smo baš doba cvetanja slobodnog stiha (1895-1915)... pisali u najstrože vezanim strofama i odmerenim stihovima. Nismo išli za vremenom. Ali je vreme pošlo za starim dobrim pjesničkim osvjedočenjima: danas već slobodni stih je izašao iz mode, i najbolji pesnici poslednjih godina vraćaju se staroj estetici, strogoj strofi, ritmu i sliku, kao u doba najpredanijih parnasovaca...

Petog avgusta iste godine, povodom dvadesetogodišnjice oslobođenja Trebinja, otkriven spomenik „Herojima i mučenicima za slobodu“. Spomenik je izgrađen prema Dučićevom nacrtu, podignut je njegovim novcem. U septembru je došao u Trebinje i prisustvovao osvećenju temelja za novu gimanziju. (Ovo je bio Dučićev posljednji susret sa Trebinjem).

Spomenik „Herojima i mučenicima za slobodu“ u izgradnji

Spomenik „Herojima i mučenicima za slobodu“ 

Krajem 1938. rumunsko poslanstvo podignuto je na nivo ambasade. Dučić je tako postao prvi poslanik koji je unaprjeđen u zvanje ambasadora. Beogradska štampa je izvijestila da je g. Dučić napravio prijem kakav ova prestonica ne pamti..

1939. godina 

Pred Uskrs posjetio Tursku.

U ovom periodu Dučić revnosnije skuplja građu o grofu Savi Vladislaviću.

SKZ u Beogradu objavljuje Gradovi i himere. Pisma iz Švajcarske, Francuske, Grčke, Italije, Španije, Palestine i Egipta).

Nacrt za fontanu u Trebinju

1940. godina

U maju, Dučić je postavljen za poslanika u Madridu i Lisabonu (sjedište u Madirdu).

Njegov sekretar, slikar Peđa Milosavljević, kasnije je zapisao:

U doba kad smo se upoznali bio je to čovjek u zrelim godinama na pragu starosti. Imao je punih sedamdeset godina. Povremeno je poboljevao. Bio je umeren u jelu i piću. Vino je cenio kao eliksir, nikako kao piće. Svakod dana u 17 časova služio je čaj svim svojim saradnicima i službenicima u salonu poslanstva ili svom kabinetu... Propovedao je umerenost u jelu i govorio da je greh i pomisliti na bolju ishranu od osrednje.

Ivo Andrić, tada ambasador u Berlinu, šalje mu svoje „Pripovjetke“, uz posvetu:

Dragom gospodinu Dučiću, neka vam ova moja crvena knjiga kaže ovo:

„Vaše delo je postalo svojina jednog naroda: vašim delom se zaklinju pokolenja. Ali, kad bi nešto bilo mogućno da jednom bude zaboravljeno vaše ime i izgubljeno vaše delo, tvrdo verujem da bi mladići i devojke ih dalekih naraštaja htijući da izraze ono što je najlepše u njima od bola do ljubavi progovorili jezikom vaše poezije, našli iste, vaše reči i usklike. To je sudbina velikih pesnika“.

Jovan Dučić, poslanik Kraljevine Jugoslavije
 u Bukureštu 1937.

1941. godina

Pošto su uspostavljeni diplomatski odnosi španske sa NDH, Dučić je napustio Madrid i prešao u Lisabon.

U ovom gradu, u hotelskom kaminu, prama izjavi činovnika Milenka Popovića, spalio je svoj madridski testament i napisao novi, u kome je sve ostavio Trebinju [Dučićeva zamisao o Trebinju kao gradu kulture] ...

Jovan Dučić, veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Bukureštu,
posle predaje akreditivnog pisma, na dvorskom stepenicama 1939.

Otputovao je iz Evrope tužan....Hidroavionom, ogromni američki kliper, plivao je po reci Težo, nekih stotinu metara od obale na kraju dugog gata. Izdaleka, sa brda, spuštao se suton, kao neka bolesna izmaglica....

Definitivno napustivši diplomatsku službu, u avgustu našao se u SAD. Smjestio se kod svog rođaka Mihaila u gradu Geri (Indijana).

Povremeno, putovao je u Čikago, Njujork, Pitsburg, Vašington... Zbog bolesti, u septembru nije mogao da dođe na parastos kralja Aleksandra.

Moje je zdravlje pokolebano događajima u našoj zemlji i sveti toliko da mi je sad potreban odmor i nega u jednom sanatorijumu u Mičigenu gde idem ovih dana sa Rođakom Mihailom Dučićem i gde ću se nalaziti za vreme vaše proslave.

Jovan Dučić u Americi

„Vila na jezeru“ kuća u kojoj je Dučić proveo svoje poslednje godine, postala je centar okupljanja Srba iz tog dijela SAD. U tom ambijentu Dučić je napisao i patriotsku, kasnije anatemisanu pjesmu Vrbas i svoje publicističke radove "(„Dr Vlatko Maček i Jugoslavija“, „Jugoslovenska ideologija“, „Federalizam ili centralizam“ i političke tekstove za Srbobran.

U pismu Radoju Kneževiću, ministru Dvora, Dučić podvlači:

Mi prisustvujemo.. ne samo katastrofi naše nesrećne države, osnovane na laži i izdajstvu, nego i rasulu jednog društva koje je moglo biti blizu velikim ostvarenjima u svakom pogledu....

Uz napade koji stižu iz hrvatskih emigranstkih krugova, uz stalni pritisak levičara, Dučića osuđuju njegove dojučerašnje kolege. Milan Grol, ministar u izbjegličkoj vladi, skreće pažnju Slobodanu Jovanoviću na slučaj Dučićev koji je sa svom svojom bezobzirnom kampanjom protiv Jugoslavije i protiv vlade, još aktivan činovnik – na bolovanju ambasador.

Dučićeva politička djelatnost, u krugovima vlade, biće ocijenjena kao rušenje Jugoslavije.

1942. godina

Dučić, u Pitsburgu u izdanju Amerikanskog Srbobrana objavljuje monografiju o grofu Savi Vladislaviću – Raguzinskom

1943. godina

Prvog aprila Dučić se razbolio (španska groznica) Ubrzo dobio je zapaljenje pluća...

Umro je na Blagovijesti 7. aprila (srijeda 1:30 poslije ponoći)

U subotu 10. aprila, poslije opijela u crkvi Sv.Save njegovo tijelo, položeno je u spremište Calvarz groblja u Gagu.

Na pjesnikov odar položen je samo vijenac Kralja Petra II i vijenac porodice.

Na dan sahrane svjetlo dana ugledala je njegova Lirika.

13.9.1943. Dučićevi zemni ostaci prenesni u portu manastira Sv. Save u Libertvilu.

Pesnik Jovan Dučić je preminuo 10. aprila 1943.

2007. godina
Pesnik je počivalo šest decenija u SAD, nakon čega su njegovi zemni ostaci preneseni u otadžbinu i položeni u kriptu manastira Nova Gračanica iznad njegovog rodnog Trebinja 2007. godine.

Poslednja Dučičeva želja 

Grad u pokretu Trebinje
[2] Tajno sa princezom